Život u Melburnu (3)

Background photo by Vidar Nordli-Mathisen on Unsplash

KORACI U VREME KORONE

Okolnosti, grabljenje i poruke

U ograničavajućim okolnostima današnjice – pišem. Ovo je takođe i vreme doterivanja prethodnog pisanija. Od kuće i učim, sva predavanja od ove nedelje – online. Ne izlazim sem do prodavnice i da prošetam par minuta po (i inače) pustom komšiluku, ili da pomognem Marku da opere kola malo. Ne vozi ih često ovih dana, ali valja oprati, žao nam bilo da stoje tako prašnjava na prakingu tik ispred našeg prozora. Ruke, međutim, peremo mnogo češće i po propisanim uputstvima.

Srećom, prošlo je vreme praznih polica u supermarketima. Ali ni u Ideinim najgorim danima nisam videla takvo nešto! Toalet papira nije bilo jedno nedelju dana da se kupi. Nisu mi jasni ti paničari što se grabe (i tuku!) zbog toalet papira, kao da su na šolji vasceli dan. Šta je sa bideima? Nemate bide? Onda u tuš kabinu lepo, pa trljaj.
No dobro, nestašici papira se možemo smejati, posebno sad kad su ga pune police, ali šta ćemo sa hranom? Svi razgrabili makarone, špagete i ostale oblike testenina, a ostavili Barilla i slične proizvode, kao da oni sami nose virus. Došli iz Italije ko zna kad, stoje u Australiji još od kad je virus bio samo ideja! („čija?“ šta, bre, čija? „pa ideja“; ma ko je rekao ideja, ne sećam se da je iko rekao ideja). A baš tad nam zafalilo fusilija. Ćutiš i čekaš – nema paste u doba korone.
Da ne pominjem konzervirana jela. Mi na primer baš volimo ovdašnji pasulj u sosu. Iskreno, ne može da priđe ni našem klot pasulju, ma ni onom Carnexovom, ali kad ne umeš da spremaš suljpa onda je i konzerva dobra (naučiću, obećavam). Zato smo kupili neki bubregarski pasulj – red kidney bean – bez sosa, ma bez ičega, samo zrna od po pola prsta, i vodurina. Dobro je pa su u međuvremenu iznedrili iz magacina onaj običan beli pasulj u sosu.

Ovde nema policijskog časa. Mada je potreban, posebno u Novom Južnom Velsu. U Melburnu, pa i celoj Viktoriji, ljudi nešto više poštuju propise. A ovakva je situacija: zabranjena su bilo kakva okupljanja, u određenim radnjama ne sme da boravi više od 10 ljudi istovremeno (negde i manje), restorani samo vrše dostavu, i drži se odstojanje od ljudi najmanje metar i po. Kažu da broj obolelih stagnira od juče. To je dobar znak. Nadam se tome i za Srbiju.

Nikome nije lako u ova izazovna vremena. Treba shvatiti situaciju vrlo ozbiljno.
Prenosim odličnu poruku koju je Đorđe Božinović, moj kum, sročio (imajte na umu da je objavljeno pre nego što su pooštrili mere bezbednosti):

„A šta mi radimo? Pravimo se pametni kada nije vreme za to. Pljujemo i sprdamo se na račun bezbednosnih mera. Ali i sedimo po kafićima. Ja svako jutro idem na posao i po prevozu viđam i mlade i stare. Mnogi nose maske, ali ispod nosa, prislanjaju telefone na obraz, a pre toga su se držali za šipku u prevozu…
Sad nije vreme da pljujemo druge. Povedite računa o sebi, o svojim bližnjima. Jer ako nam se desi italijanski scenario, koga ćete onda da pljujete? Ili ćete da trčite u bolnicu, ali neće imati ko da vas pregleda? Uveče aplaudirate medicinskim radnicima, hvala na tome, ali ujutru prvi izlazite napolje i te iste medicinske radnike izlažete opasnosti.
Nije život stao, niti su stali svi problemi. Ima i puno bolesnih ljudi. Oni ne mogu da pauziraju svoju bolest zbog Кorone. I njih mora neko da leči i da brine o njima. Ja ne brinem za sebe, ali za svoju porodicu brinem, kao i za teško obolele pacijente koje viđam svaki dan, a ima ih puno verujte mi. Od bebica, pa do starih ljudi.
A vi? Da li vam je samo bitno koga ćete da pljujete ili nadmudrite? Da udarate kontru? Ako je tako, nećemo mi stradati od Кorone, već od sopstvene gluposti. Toliko.“

Imam i ja jednu poruku za vas:

Šalite se, ali bez neukusne sprdnje. Smejte se, jer to diže duh i popravlja raspoloženje. Teško je biti između četiri zida po čitav dan, a većina nas jeste. Ali je najgore upasti u dosadu i bedak iz kojih se rađaju veštačka osećanja očajanja, besa i panike. Sve to utiče i na imunitet. Ostanimo smireni. Tako ćemo moći da razumemo zbog čega postoje sva ta pravila i da reagujemo u skladu sa njima. Tako ćemo zaštiti i sebe i sve oko nas.

*

Za sve informacije u vezi zaštite od virusa COVID19, molim posetite stranice koje su tome namenjene. Poput: www.unicef.org/serbia/korona-virus-covid-19

2 thoughts on “Život u Melburnu (3)

  1. Ovde si najopuštenija i uživanje je slušati te, čak i u ovako vanrednim okolnostima i temama. Red zbilje, pa malo slatkog humora. Lepo, baš lepo. Šlag na torti je disertacija na temu pasulj, ha, ha, a onda se još setim šta mi je Tanja prenela na temu krompirića, smorića i tako to 🙂
    Da, ljude najbolje upoznaš kad je teško, na običnim iskušenjima, makar oni bili vezani i za trivijalnost običnog toalet papira. Ni kulturne ili bilo koje druge razlike ne pomažu da se čovek uzdigne i pomisli i na druge oko sebe. Po meni je virus, kao i klimatske promene samo posledica onoga što se dešava u čoveku.
    Život u Melburnu – desetka za profesoricu!!! Biće to divna knjiga jednog dana, lepa uspomena.

    Liked by 1 person

    1. Jao, krompire ne smem ni da pominjem. Ali verovatno ću pisati i o tome u narednim izdanjima.

      Interesantno zapažanje što se virusa tiče, ima smisla!

      Hvala!

      Like

Leave a comment

Location Ceo svet je pozornica. ─ Šekspir E-mail marija.m42@outlook.com Hours Pisac uvek stvara. Može biti da pravi ručak, ali, čak i tokom tako uobičajenog procesa, nadahnuće pronađe svoj put kroz različite mirise, ukuse i boje.
Design a site like this with WordPress.com
Get started
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close